Zbog čega je važna nutarnja molitva

Za sv. Tereziju, molitva je jedini put koji vodi k Bogu, a nutarnjom molitvom koračamo putem "po kojemu je išao naš Kralj i po kojem su išli svi Njegovi izabranici i sveci" (PKS 21,5). “Bez prestanka se molite” (1 Sol 5,17); “svagda i za sve zahvaljujte Bogu i Ocu u imenu Gospodina našega Isusa Krista” (Ef 5,20); “molite se u Duhu svakovrsnom molitvom i prošnjom u svakoj prigodi; poradi toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete” (Ef 6,18).
Sveto pismo nas poziva na neprestanu molitvu. Vježbajući se u nutarnjoj molitvi to možemo i postići. Sjetimo se ruskog hodočasnika. Da je samo ustima izgovarao riječi "Isusove molitve" ne bi ništa postigao. Molitva je trebala postepeno sići iz razuma u srce i tek tada se počela prelijevati na čitav njegov život. On sam je postao molitva.

"Što vam više milosti Gospodin udijeli u molitvi, to je potrebitiji čvršći temelj vašim djelima i molitvi." (PKS 5,2)

Ako želimo da nam Gospodin udijeli svoje milosti i darove, potrebno je pripremiti temelje, a onda naša molitva treba rasti. Neke stvari ćemo shvatiti samo u molitvi. Sama molitva će nas naučiti moliti. Ono što Terezija uvijek naglašava je da nikada ne napustimo molitvu, što god da se dogodi na putu. Ona to govori iz vlastitog iskustva, jer samo nas molitva može opet vratiti na pravi put.

"A onoga pak tko s molitvom još nije započeo, za ljubav Gospodnju ja molim da ne oskudijeva u takvom dobru. Ovdje se ne treba bojati, već željeti. Jer ako ne bude napredovao i trudio se da bude savršen zato da zasluži slasti i naslade koje Bog daje ovima, sporo će razaznavati put za nebo; a ako ustraje, ja se uzdam u Božje milosrđe da ga nitko nije prihvatio za prijatelja a da mu to ne bi platio. Jer, po mojem mišljenju, misaona [nutarnja] molitva nije ništa drugo doli razgovarati prijateljski često puta na samo s Onim za kojega znamo da nas ljubi. " (MŽ 8,5)

Ne samo da nas Bog ljubi, nego je On sam Ljubav i Život. Sjetimo se kralja Ahaba koji se priklonio lažnim bogovima i prekinuo komunikaciju s Bogom živim. Cijelu je zemlju zahvatila suša. Tako i naša duša postaje beživotna pustinja ako ne održavamo kontakt s Bogom koji je izvor života i ljubavi. Što ćemo dati drugima kad se s njima susretnemo, ako ne pijemo često iz ovog izvora?

Ne shvaćam čega se boje oni koji se boje započeti s misaonom [nutarnjom] molitvom, niti znam čega ih je strah. Dobro to izvodi nečastivi podmećući ga kako bi on uistinu nanio zlo, ako me strahovima navede da ne mislim na ono čime sam uvrijedila Boga i koliko mu puno dugujem, te da postoji pakao i da postoji slava, i da ne mislim na velike muke i boli koje je pretrpio poradi mene. To je bila sva moja molitva dok sam lunjala u onim opasnostima. O tome sam razmišljala kad sam mogla. (MŽ 8,7)

Dok molimo, mi otvaramo vrata Gospodinu, a zatvaramo Zlome. Gospodin žarko želi doći u naše srce, a na nama je samo da mu ne postavljamo zapreke, nego očistimo i pripravimo put. U nama oduvijek postoji duboki zdenac iz kojeg će provreti voda milosti i izliti se na našu dušu. Mi samo trebamo maknuti granje i kamenje, koje je zatrpalo zdenac. Time smo, ne samo oslobodili put između Boga i naše duše, nego i put prema svakome čovjeku koji je žedan Boga i koji će moći zahvatiti iz našeg zdenca. S vremenom će i on otkriti da u njemu postoji dubok zdenac koji čeka da bude otvoren.

Jedino kažem da su vrata za ove tako velike milosti koje je meni udijelio Gospodin molitva. Jesu li zatvorena, ne znam kako će ih udjeljivati, jer, makar i bude htio ući kako bi se naslađivao s nekom dušom i pružio joj nasladu, nema kuda, jer je hoće samu, čistu i željnu da to primi. Ako mu postavimo puno zapreka i ne učinimo ništa da se otklone, kako će doći do nas? A hoćemo da nam Bog udjeljuje velike milosti! (MŽ 8,9)