Tri slike i plodovi

Sv. Terezija Avilska nam daje tri prekrasne slike da nam protumači što je to nutarnja molitva i koji su njezini plodovi. O tim trima slikama želimo sada razmatrati.

Mistični vrt

U knjizi Moj život, Terezija kaže da onaj tko započinje s molitvom, može zamisliti kako sadi vrt i to na neplodnoj zemlji koja je obrasla korovom i "zlim travama". Da bi taj vrt učinio lijepim za Gospodina, počinje saditi dobre i lijepe biljke i čupati korov. Dakle, čim je duša započela s molitvenim životom, ovo je već napravljeno u vrtu njene duše. E, sad dolazi ono ključno, a to je: treba se svaki dan brinuti o vrtu, zalijevati ga, nastaviti čupati korov kad ponovno izraste, obrezivati biljke, saditi cvjetove (kreposti) koji će ispuštati miris ugodan Gospodinu, tako "da se često puta dođe naslađivati u ovaj vrt i uživati među ovim krepostima." (MŽ 11,6)

No, kako zalijevati ovaj vrt? Što treba činiti? Koliko će nas vremena i truda stajati? Kaže ona da se ovaj vrt može zalijevati na četiri načina:

"izvlačeći vodu iz zdenca, što nam zadaje velik trud"
"s pomoću dolapa i zaimača, gdje se izvlači uz pomoć kotača; ja sam tako izvlačila nekoliko puta; iziskuje manje truda i izvlači se više vode"
"iz rijeke ili potoka; tako se bolje zalijeva, jer zemlja postaje bolje natopljena vodom i nije potrebno zalijevati tako često, te to iziskuje puno manje truda za vrtlara"
"ako puno kiši, jer vrt zalijeva Gospodin bez ikakva našeg truda i neusporedivo je bolje od svega što je spomenuto." (MŽ 11,7)

No, kako ovo primjeniti na vlasiti duhovni život?

Oni koji tek počinju moliti su kao oni koji na ruke izvlače vodu iz zdenca i za to je potreban velik napor. Pošto su dugo živjeli bez molitve i nikada nisu sabirali svoje misli, sada im je to jako teško. Sjećam se jednog dokumentarnog filma u kojem su takve ljude doveli u benediktinski samostan i rekli im da tri dana moraju šutjeti. Bilo im je jako teško, neki nisu izdržali ni jedan dan. Oni rijetki koji su ustrajali, doživjeli su duhovno iskustvo i donijeli dobre odluke. Odlučili su, svaki dan, pronaći trenutke šutnje i molitve. Terezija kaže da takvi moraju biti kao oni koji ne vide i ne čuju. To znači zatvoriti prozore i vrata svoje duše, tražiti tišinu i vježbati se u sabranosti. "Moraju nastojati razmišljati o Kristovu životu, a time se zamori razum." (MŽ 11,9)

Moramo učiniti ono što je do nas, ako želimo napredovati na putu molitve. Ako Gospodin unatoč naših napora oko brige za vrt pošalje suhoće i presuši zdenac, "radimo li ono što je do nas kao dobri vrtlari, on će i bez vode održati cvijeće i učiniti da rastu kreposti. Ovdje »vodom« nazivam suze te, makar ih ne bude, skrušenost i unutarnji osjećaj pobožnosti." (MŽ 11,9)

Nutarnji zamak

U knjizi Zamak duše, Terezija uspoređuje dušu s dvorcem tj. zamkom koji je napravljen "cijelim od jednoga jedinog dijamanta ili presjajnoga kristala, gdje ima puno prostorija, kao što na nebu ima puno stanova." (ZD 1,1,1) Ovdje ona govori o ljepoti i dostojanstvu duše u čijoj sedmoj odaji, koja je u središtu zamka, prebiva Bog. On svojim svjetlom obasjava dušu, no to svjetlo još ne dopire do svih odaja i soba.

"Ovdje treba promisliti da izvor i ono sjajno sunce koje se nalazi u središtu duše ne gubi svoj sjaj i ljepotu što se uvijek nalazi u njoj i ništa ne može oduzeti tu ljepotu. Ali kad bi se na kristal koji je izložen suncu stavilo posve crno suknuo, jasno je, makar sunce i upiralo u njega, da njegova svjetlost neće djelovati na kristal." (ZD 1,2,3)

Onaj korov o kojem smo govorili u prvoj slici, ovdje se pojavljuje u slici tame i blata koje prekriva zamak. To je grijeh, a njegov učinak u duši je ovaj:

"Kakve postaju one jadne prostorije u zamku? Kako li su smetena osjetila, a to su im stanovnici! Pa moći, a to su kaštelani, nadglednici i poslužitelji, u kakvom sljepilu, pod kakvom lošom upravom! Napokon, kako se nalazi nečastivi ondje gdje je zasađeno stablo, kakav plod može dati?" (ZD 1,2,4)

Započeti s molitvom znači ući u zamak. Ulazna vrata su molitva. No, kad duša uđe unutra neka se "ne zbija u kut niti da se steže. Neka hoda po ovim odajama, gore i dolje, i sa strana, jer ju je Bog učinio tako dostojnom; neka se ne gnjavi time da dugo bude samo u jednoj sobi. Ah, pa to je samospoznaja!" (ZD 1,2,8) Odmah na početku Terezija jako naglašava važnost samospoznaje i poniznosti. Bez to dvoje ne može se napredovati prema sedmoj odaji.

Dudov svilac i leptir

"Sigurno ste već čule o Božjim divotama vezanima uz to kako nastaje svila; samo je On
mogao biti činilac takvog iznašašća. Radi se o sjemenu koje je slično malome zrnu papra - ja ga nisam nikad vidjela, nego sam o njemu čula, pa nisam kriva, ako kažem nešto netočno - kad zatopli i dudovi prolistaju, ove sjemenke postaju živa bića. Prije nego li prolista lišće od duda kojim se moraju hraniti, one su tamo kao mrtve; malo po malo hraneći se rastu, a kad porastu, penju se na grančice i ondje svojim malim ustima iz samih sebe predu svilu i prave male vrlo zbijene kukuljice u koje se kad postanu debele i ružne gusjenica zatvaraju i umiru. Iz te iste kukuljice malo nakon toga izađe bijeli vrlo dražesni leptirić." (ZD 5,2,2)

Terezija je očarana ovom slikom iz prirode koja joj ujedno pomaže objasniti nam što se događa u molitvi. U početku smo kao mrtvo sjeme. Na krštenju smo dobili život koji treba hraniti. Kao što se svilac hrani dudom i dobiva novo ime (nije više samo svilac), tako i mi na krštenju postajemo kršćani, hranimo se Kristom - njegovim tijelom i njegovom riječju. Bez toga smo samo mrtvo zrno. Ako se nastavimo hraniti njime onda počinjemo davati plodove, kao što svilac počinje proizvoditi svilu tj. kukuljicu. Štoviše, on se zatvara u tu kukuljcu i treba umrijeti sebi da bi postao leptir. Kako predivna slika života molitve i preobrazbe u Krista na što je svaki od nas pozvan. Ako ne živimo dar koji smo primili nikad nećemo dostići ono za što smo stvoreni i na što smo pozvani. Isus kaže da se trebamo odreći samih sebe, uzeti svoj križ i ići za njim (usp. Mt 16,24-25). Stvoreni smo za let, a ne da puzimo priljubljeni uz zemlju, a da bismo to postigli trebamo umrijeti sebi, svom egoizmu, zatvoriti se s Kristomu u svoju sobu (usp. Mt 6,6) kao gusjenica u kukuljicu, jer samo tako možemo "donijeti obilat rod" (Iv12,24).

Kad gusjenica naraste - što sam spomenula na početku o ovome što sam zapisala - počinje izrađivati svilu i graditi kuću u kojoj će umrijeti. Ova kuća, kako bih htjela da se shvati, je naš Gospodin Isus Krist. Negdje sam, čini mi se, čitala ili čula, da je naš život sakriven u Kristu ili u Bogu, a što je ista stvar, ili da je naš život Krist (usp. Kol 3, 3.). (ZD 5,2,4)

Ono što je naš Učitelj prošao, tri dana u grobu i uskrsnuće, trebamo proći i mi, jer "nije učenik nad učiteljem" (Mt 10,24). Put nutarnje molitve je put u dubine naše duše i tko zna na što ćemo sve naići na putu. Zato kad nas netko sljedeći put traži da se molimo za njega, onda mu posvjestimo da molitva "košta". Molitva ne znači samo izrecitirati Oče naš ili Zdravo Mariju, nego je ozbiljna stvar. Moliti za nekoga znači uzeti ga i nositi Kristu, znači biti Šimun Cirenac. Ako se vježbamo u nutarnjoj molitvi onda ni jednu vrstu pobožnosti nećemo shvaćati olako. Molitva znači odricanje od sebe, okretanje od sebe, a ne oko sebe. Da bismo se pripremili za let potrebno je odbaciti sve terete koji nas drže priljubljenima za zemlju.

A sada da vidimo kako se gusjenica preoblikuje, jer sam radi toga govorila sve ovo do sada. Kažem da kada ova gusjenica uđe u ovu molitvu i u njoj je posve mrtva svijetu, iz nje izlazi preobražena u mali bijeli leptirić. Ah, Božje li moći! Ah, u kojem stanju izlazi duša koja nakon što je ostala u Božjem veličanstvu i do te mjere s Njim sjedinjena u molitvi, iako samo na kratko, jer po mom mišljenju to ne traje nikada ni pola sata. Uistinu vam kažem da ona više ne prepoznaje samu sebe, pomislite samo na razliku između ružne gusjenice i bijelog leptirića, tako je i s njom ovdje. (ZD 5,2,7)

“Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!” (2 Kor 5,17)