Što je nutarnja molitva

Kada Katekizam Katoličke Crkve govori o nutarnjoj molitvi (2706) tada citira riječi sv. Terezije Avliske koja kaže: "Po mojem mišljenju unutarnja molitva nije drugo, nego prijateljski razgovor, da se često razgovaramo nasamo s onim, za koga znamo, da nas ljubi." Dakle, nutarnja molitva je razgovor, dijalog s Bogom, a razgovor pretpostavlja ne samo govorenje, nego i slušanje, šutnju, razmišljanje, govor tijela i gledanje onoga s kim razgovaramo. Terezija kaže da je to intiman razgovor, "nasamo", s onim za koga znamo da nas ljubi i da nas prihvaća takve kakvi jesmo. Pred njim možemo biti potpuno slobodni, potpuno svoji. Sad ovo primijenite na svaku molitvu koju izgovarate. Da li to opisuje vašu molitvu ili ne?

U knjizi Put k savršenosti Terezija nam daje još detaljniji opis nutarnje molitve:

PKS 25,3: Sada ćete shvatiti koja je razlika između nje [usmene] i misaone [nutarnje] molitve, a ta je ono što je rečeno; misliti i shvaćati što govorimo, i s kime govorimo, i tko smo mi koji se usuđujemo razgovarati s tako velikim Gospodinom. Misliti to i druge slične stvari, te kako smo malo služili i kako smo mnogo dužni služiti, to je misaona [nutarnja] molitva. Nemojte misliti da je to neka druga arapština i neka vas ne prenerazi ime. Moliti Očenaš i Zdravomariju, ili što budete htjele, to je usmena molitva. Pa pogledajte kakva će loša glazba svirati bez onoga prvoga; čak ni riječi neće biti skladne svaki put. U ovim dvjema stvarima mi možemo nešto, uz Božju naklonost; u kontemplaciji, koju sam sada spomenula, ništa. Njegovo Veličanstvo je Onaj koji čini sve, jer to je Njegovo djelo, ponad naše naravi.

Terezija se trudi objasniti nam nutarnju molitvu, tako što je uspoređuje s usmenom molitvom i kontemplacijom. Nutarnja molitva treba prethoditi i prožimati svaku našu molitvu. Kad idemo na razgovor s jako važnom osobom, onda ćemo dobro promisliti tko je ta osoba, da bismo se znali primjereno ponašati u njenoj prisutnosti. Važno je i promisliti tko smo mi koji dolazimo pred tu osobu. Bez nutarnje molitve, usmena molitva bi bila samo recitacija, nabrajanje. Ona više ne bi bila razgovor. Ako bi nekoj osobi, koju volimo i za koju znamo da nas voli, tako prilazili i tako s njom razgovarali, tada bismo je uvrijedili. To ne bi bio prijateljski dijalog, nego samo naš monolog. Kod motrenja tj. kontemplacije "ne možemo ništa", tj. ona je Božji dar, ali kod usmene i nutarnje molitve možemo mnogo toga učiniti s naše strane. Bog želi vidjeti da se mi trudimo i činimo sve što možemo našim ljudskim silama i tek onda daje milosti i darove. On želi s nama surađivati, s nama razgovarati, a što mi činimo? Samo izrecitiramo molitve, prekrižimo se i idemo dalje? Evo zašto je bitno razumjeti što je nutarnja molitva i kako je, uz Božju pomoć, steći.

Kad kažemo "nutarnja molitva", to ne znači da šutimo i molimo u sebi. Naprotiv, možemo i kod nutarnje molitve glasno govoriti s Gospodinom. Nije toliko važno da promišljamo o svakoj riječi koju izgovaramo, koliko da naša pažnja i naše srce budu potpuno obuzeti Bogom, potpuno usmjereni na njega - znati u svakom trenutku s kime razgovaram, pred kime stojim. Terezija inzistira na tome da nije važno puno razmišljati, nego puno ljubiti. Bez ovog, usmena molitva bi bila samo micanje usnama i ništa više.

Tko može reći da je loše, ako počnemo moliti Časoslov ili krunicu, promisli li s kime će se razgovarati i tko je onaj tko govori, zato da vidi kako će Mu se obraćati? Ja vam kažem, kćeri, kada bi se dobro učinilo sve što treba učiniti, zato da se shvati ove dvije točke, prije nego počnete s usmenom molitvom koju ćete izgovarati, dobro bi se učinilo da provedete puno vremena u misaonoj [nutarnjoj]. Da, jer ne možemo doći razgovarati s kraljevićem onako nemarno kao s kakvim seljakom ili kao s nekom jadnicom, kakve smo mi, jer kako god govorili s nama, dobro je. (PKS 22,3)

Ako ćemo uzeti sliku trsa i loze onda možemo reći da je nutarnja molitve sok koji dolazi iz korijena preko trsa u loze, te ih oživljuje i čini da daju plod. Loze su svi drugi oblici molitve. Nutarnja je molitva duša svake druge molitve. Ona je susret dviju ljubavi, a ta ljubav se izražava na više načina.

"Dijete će izraziti svoju ljubav prema Isusu poljupcem, osmjehom gledajući tabernakul, brižljivosti prema Djetešcu Isusu, tugom kad ugleda raspelo. Mladić ili djevojka će Mu otpjevati pjesmu ili slikama koje će potaknuti imaginaciju i osjećaje prema Isusu, dok intelekt još ne bude mogao izgraditi snažne misli koje će formirati još duhovniju i sadržajniju molitvu." (IWTSG, 55.)

Ili ako se osjećamo toliko dirnuti da su nam riječi nepotrebne, nutarnju molitvu možemo vršiti na način na koji je to činio jedan od župljana svetoga Ivana Marije Vianneyja. Sjedio bi ispred svetohraništa, pričao je sveti Ivan, govoreći: “Ja gledam njega, a on gleda mene.”

Sv. Mala Terezija ovako opisuje nutarnju molitvu:

»Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled upravljen k nebu, poklik zahvalnosti i ljubavi posred kušnje kao i posred radosti; ukratko ona je nešto veliko, nadnaravno što mi širi dušu i sjedinjuje me s Isusom. Ne želim, predraga Majko, da vi mislite kako zajedničke molitve u koru ili na osamljenim mjestima obavljam bez predanosti.«

Upravo ovaj zanos, pogled, zahvalnost i ljubav sačinjavaju nutarnju molitvu koja treba prožimati sve druge oblike i načine molitve.