Terapija

Freud se na početku služio katartičkom hipnozom. Hipnotizirao je pacijenta i u tom stanju ga je pokušao osloboditi (katarza – pročišćenje) simptoma i deblokirati emocije. To mu nije uspjelo, pa je tu metodu ubrzo napustio.

Slijedeći njegov postupak se odnosio na slobodne asocijacije. Njih Freud uopće ne smatra slobodnima (samo se tako zovu) jer su determinirane nesvjesnim procesima i nesvjesnim motivacijama pojedinca. Zato one i mogu otkriti nesvjesne motive i procese.

Slijedeći glavni postupak je analiza i interpretacija snova. Snovi su "kraljevski put u nesvjesno", oni su direktan izraz ida, otkrivaju njegove želje i skrivene konflikte. U snovima Freud razlikuje manifestni i latentni sadržaj. Manifestni je onaj kojeg se pojedinac sjeća. On prikriva latentni sadržaj koji predstavlja nesvjesnu želju i njezino ispunjenje. Manifestni sadržaj je tek simbolička forma te želje.

U toku terapije se u pacijenta razvijaju oni osjećaji prema terapeutu koje je imao prema svojim roditeljima. To se naziva transferencija. Tu terapeut služi kao supstituirani objekt pacijentu.

Zadnja faza psihoanalitičke terapije je faza emocionalne redukcije. To znači da stečeni uvid u samoga sebe pacijent treba koristiti u svakodnevnim situacijama.

Psihoanalitička terapija traje dugo (5 i više godina). Zbog toga postoji zahtjev za pasivnošću terapeuta, te on o sebi otkriva što je moguće manje (da se ne bi previše zbližio s pacijentom).