Teorija anksioznosti

Freud je smatrao da stanja napetosti mogu nastati, iako u manjoj mjeri, i od izvanjske stimulacije ili podražaja. Ta izvanjska stimulacija i napetost koju ona izaziva u organizmu osnova su Freudove teorije anksioznosti ili tjeskobe.

Okolina može djelovati prijeteće i zastrašujuće tako da se stvaraju uzbuđena ili napeta stanja koja doživljavamo kao strahove, brige, tjeskobe, uznemirenosti.

Dva Freudova tumačenja tjeskobe:

I: Postoji blokada libidinalne (seksualne) energije i ta se energija pretvara u nervozu ili tjeskobnu nervozu.

II: Tjeskobe su funkcije ega koje upozoravaju na moguće izvore prijetnji ili opasnosti, da se organizam može pripremiti i reagirati na prilagođen način.

Vrste anksioznosti:

Primarna – psihički šok novorođenčeta pri odvajanju od majčina tijela, a i svako slijedeće odvajanje u životu (zbog toga).

Realistička – opažanje stvarnih opasnosti (zmija, otrov) izaziva uzbuđenje; gotovo je istovjetna sa strahom, a nestaje s nestankom uzroka.

Neurotička – opasnost da bi impulsi ida mogli prijeći u svijest; pojavljuje se kad postoji opasnost da mehanizmi obrane zakažu i da ego ne uspije kontrolirati id.

Moralna – kad postoji opasnost da će ego biti kažnjen od superega; kad postoji opasnost da će se pojaviti nemoralno djelovanje ida te supergo kažnjava osjećajem sramote, okrivljavanjem samoga sebe. Poseban oblik moralne anksioznosti predstavlja socijalna tjeskoba – opasnost da pojedinac bude isključen iz društva sebi ravnih zbog neprihvatljivih  čina ili stavova.