F. Perls – Gestald

Gestald znači oblik, figura, izgled.

Bavio se percepcijom, opažanjem. U percepiranju stvarnosti čovjek vidi jednu figuru (ono što je važno, što je u prvom planu) i pozadinu. Nešto može u jednom trenutku biti figura, a u drugom pozadina. Figura je ono čime se trenutno bavimo, problem koji rješavamo. Npr. kad čovjek šeće ulicom i u susret mu nailaze drugi ljudi, on onoga čovjeka koji je prvi ispred njega doživljava kao figuru i bavi se njime, kako da gazaobiđe, da se ne bi sudario. Kad njega prođe on odlazi u pozadinu, a kao figura se pojavljuje slijedeći čovjek, itd. Kad jedan problem riješimo on odlazi u pozadinu i mi ga se više ne doživljavamo kao problem. Usp. Efekt Zligarink:

Imamo dvije skupine učenika. Jedna smije riješiti zadatke do kraja, a druga ne. Obje skupine su slijedeći dan pozvane da ponovno riješavaju iste zadatke. Oni koji su zatvorili gestalt nisu se sjetili zadataka (oni koji su ih riješili do kraja), a oni koji ih nisu rješili do kraja znali su ih jer forme koje nismo zatovirili smetaju nam i vraćaju nam se. Nerješeni problemi su nezatvoreni gestalti.

Ekvilibrij je zadovoljenje potreba (zatvoren gestald), skvilibrij je kad nema zadovoljenja, a homeostaza je permanentno zadovoljenje. Kad je skvilibrij organizam radi radnje koje će ga dovesti u ekvilibrij (otvoreni – zatvoreni gestald).

Gestalt može postojati samo ako postoji pozadina i ovisno o tome što mi je pozadina, a što gestalt ja se aktiviram. Postoji jedan ogroman gestalt koji stoji iznad svih gestaltova – gestalt života. Kada mi gestalt nije dugo zatvoren, on iz pozadine prelazi u prvi plan. Kad ga zatvorim prelazi u pozadinu. Tendencija u čovjeku jest da zatvori figuru, oblik.

Postoje četiri zakona ili principa percepcije:

Perls je te osnove opažanja prenio na psihološke procese i to tako da osobu, pojedinca promatra kao figuru, a njegovu okolinu, sociološko okruženje u kojem živi promatra kao pozadinu. Pojedinac i okolina su u stalnoj interakciji i postoji granica preko koje se vrši ta interakcija.

Neuroza nastaje kad se ta granica pomakne u na uštrb nekoga (bilo pojedinca bilo okoline) ili ako se ta granica izgubi. Neuroza također nastaje kad pojedinac ne razlikuje svoje potrebe od potreba okoline (ambijenta) te zadovoljava potrebe ambijenta da bi zadovoljio sebe.

Postoje četiri vrste neurotičkog ponašanja:

  1. INTROJEKCIJA – granica se pomiče na uštrb pojedinca, a u korist okoline. Okolina nameće svoje elemente (npr. norme ponašanja, političke vrijednosti, celibat, bonton). Ako ti elementi ne budu asimilirani oni će predstavljati strano tijelo u pojedincu i on će ih kad-tad "povratiti" jer ih nije "prožvakao". "Bojno polje" je pojedinac.

  2. PROJEKCIJA – granica se pomiče u korist pojedinca, a na uštrb okoline. Pojedinac ne može preuzeti odgovornost za svoje želje, osjećaje pa ih stavlja u ambijent (okolinu); optužuje druge da rade nešto loše, a zapravo on to radi. On je paranoidna osobnost. Okruženje je mjesto sukoba, a ne osoba. Pojedinac se osjeća otuđeno, omalovažava se. Nije u stanju razlikovati ono što je efektivno dio njega od onoga što nije.

  3. KONFLUENCIJA – stopljenost osobe s ambijentom; osoba ne osjeća granicu između sebe i ambijenta. Vlastita cjelina se osjeća kao ambijent, ne razlikuje dijelove sebe od ambijenta. Ne uspijeva se uspostaviti kontakt jer nema granice. Ne zna se 'ko pije 'ko plaća.

  4. RETROFLEKSIJA – podjeljenost u sebi, ili narcizam ili autodestrukcija. Gubi se osjećaj osobnosti. Osoba se podijeli i jedna polovica predstavlja osobu, a druga polovica predstavlja okolinu. Osoba čini sebi (svojoj polovici koja predstavlja okolinu) ono što bi htjela ili trebala učiniti drugima, dovodi do suicida.

SVE SU OVE SITUACIJE NORMALNE, ALI U UMJERENIM DOZAMA.

Terapija: živjeti ovdje i sada, ne opterećivati se prošlošću jer ona blokira sadašnjost.