Carl Rogers – terapija usredotočena na klijenta

Klijentom usmjerena terapija. Terapija usredotočena na osobu. (Pod utjecajem J. J. Rousseaua)

Rogers kaže da je čovjek rođen slobodan. Do neurotičkih stanja dovodi društvo i kultura koji ga čine neslobodnim kroz očekivanja i klišeje, kroz uvjetovanja. Čovjekovi problemi nastaju kad društvo (roditelji) imaju svoja očekivanja. Neuroze nastupaju kad osoba ne razvija vlastite sposobnosti, nego one funkcije (sposobnosti) koje su u skladu s klišejima i očekivanjima. Tako se razvija lažna osobnost – ona koja vrši nametnute funkcije. Valja se odvojiti od "lažnog ja", iako je ponekad funkcionalno pokoravati se tuđim idejama, jer odgovornost prelazi na tu osobu (ti si to želio od mene, ne ja).

Naglašava stvaranje tople, terapijske atmosfere u kojoj se klijent slobodno izražava i sam sebe istražije.

Rogersova metoda – kako doći do normalnosti

1. fenomenološki pristup stvarnosti (od riječi fenomen = pojava) – krećem od pojave, od onoga što jest, od opisa. Terapeut postavlja pitanja "tko, što, kada, gdje" (NE i "zašto" jer to pitanje odvlači, ima koneksije sa prošlošću, a njega to ne zanima!). Rogers kaže, prvo moram krenuti od onoga što imam, što postoji, da bi mogao interpretirati.

2. empatija – Terapeut mora pokazati zanimanje za pacijentovu problematiku, mora ga razumijeti i na neki način mu dati do znanja da suosjeća s njim.

3. razlučiti stvarni Ja od idealnog Ja.

Stvarni Ja – razvija se pod utjecajem mojih sposobnosti i mogućnosti

Idealni Ja – razvija se pod utjecajem okoline, ispunjava očekivanja okoline onaj koji mi nameće drugi, nije centriran na izvjesnu moju osobnost (lažna osobnost)

Tek kad očistim moju stvarnost od idealiziranja, mogu uvidjeti svoje granice i što mogu postići. Ideal i stvarnost ne moraju se poklapati. Što je veći jaz između onoga što osoba jest i onoga što se očekuje od nje, veći je konflikt.

4. aktualizacija osobe ili sebe – kada znam što sam, mogu to aktualizirati ovisno o motivaciji.