12. nedjelja kroz godinu B

Job 38:1, 8-11—Božja moć nad morem

1. Oluja: "Jahve odgovori Jobu iz oluje" (38:1)
2. Stvoritelj mora: "Tko li zatvori more vratnicama?" (38:8)

Ps 107—GOSPOD utišava oluju

1. Oluja: “olujni vjetar” “diže valove mora” (r. 25)
2. Strah: “u nevolji duša im ginula” (r. 26)
3. Molitva: “zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi” (r. 28)

2Kor 5,14-17 — Novo, gle, nasta!

1. Židovska eshatologija: “ovaj svijet” i “budući svijet”
2. Tijelo: doslovno, “po tijelu” (grč. ho sarx) (5,16)
3. U Kristu: udioništvo u Kristu (usp. Rim 6,3-6)

Mk 4:35-41—Isus stišava oluju

1. Tone: "na lađu navale valovi" (4:37)
2. Spava: "on na krmi spavaše na uzglavku" (4:38)
3. Čudo: Isusovo djelovanje kao što YHWH postupa u Ps 107
4. Božanski identitet: "Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?" (4:41)

YHWH stišava oluju

1. Mornari u brodovima
2. Olujni vjetar i valovi
3. Hrabrost se topi
4. Zavapiše GOSPODINU
5. GOSPODIN utišava oluju
6. Valovi mora "utihnuli"

Isus stišava oluju

1. Učenici u čamcima
2. Olujni vjetar i valovi
3. Učenici se boje
4. Zavapiše Isusu
5. Isus utišava oluju
6. Nastala je "velika utiha"

😅Dobra šala i Bogu je draga
Čovjek i njegova žena sjedili su u dnevnoj sobi i on joj je rekao: “Samo da znaš, nikad ne želim živjeti u vegetativnom stanju, ovisan o nekom stroju i tekućini iz boce. Ako se to ikada dogodi, samo izvuci utikač.” —  Njegova žena je ustala, isključila TV i izlila pivo.

SAŽETAK (don Fabio Rosini):

Počnimo s rečenicom koja dolazi na kraju odlomka: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" To otkriva da to nije samo neka jednostavna priča o Kristovoj moći nad elementima. Umjesto toga, to je paradigma vjere. Iako je večer, Isus upućuje učenike da prijeđu Galilejsko more, more koje je noću vrlo osjetljivo na jake oluje. Naravno, izraz "prijeći na drugu stranu" evocira dramatičan prelazak Crvenog mora. Bio je to paradigmatski događaj vjere za Izrael i predstavlja događaj oslobođenja od ropstva i ulaska u slobodu. Ovo je karakteristika vjere. Omogućuje nam da prijeđemo na drugu stranu u trenucima tjeskobe, u trenucima kada vlastite snage posustanu. Učenici ulaze u čamac i započinju svoje putovanje i tada počinje oluja. U životu uvijek postoji oluja! U Govoru na gori, Isus govori usporedbu o čovjeku koji gradi svoju kuću na stijeni, dok je drugi gradi na pijesku. Za oboje dolazi oluja! To što je izgrađeno na stijeni ne zaustavlja oluju. Ono što se u životu obično događa je da od Boga napravimo “džepnog boga”, nekoga koga nosimo u džepu do trenutka kada nam zatreba. Učenici uzimaju Isusa u čamac i otkrivaju da ne mogu sami nadvladati oluju. Isus spava i čini se beskorisnim. Zapravo, činimo Isusa beskorisnim načinom na koji ga svodimo na nekoga koga se treba zazvati samo kad sve drugo zakaže. Bitno je prijeći s odnosa instrumentaliziranja Isusa na odnos napuštenosti s povjerenjem. Kada učenici konačno zazovu Isusa kao Gospodina, što on i jest, on govori oluji da zašuti. To je isti izraz koji se koristi u egzorcizmima, jer te sile prirode imaju u sebi aspekt svjetovnosti. Svjetovnost je ta koja ulazi u čamac i ulazi u Crkvu i onemogućuje Crkvu da ostvari svoje poslanje. Ovo je priča o vjeri. Oluje se vrlo često događaju u životu. Kad se pojave, prestanimo koristiti Gospodina i umjesto toga povjerimo mu se. Vjera je iskustvo Boga u oluji. U prvom čitanju, Job živi vrijeme velike patnje, ali susreće Boga u oluji. Vjera je prelazak na drugu stranu usred naših nevolja. Pustimo volan (kojim također pokušavamo reći Isusu kojim putem treba ići) i prepustimo mu se. To vrijedi za nas pojedinačno, ali i za Crkvu u cjelini. Predajmo se u Očeve ruke.